INFIMA

10 stvari koje vjerovatno niste znali o Sunčevom sistemu

Pluto-300x232

Postoji mnogo mitova, pogrešnih koncepcija i pogrešnih shvatanja o svemiru. Nekad su stvari koje mislimo da znamo tačne samo djelimično, ili u nekim slučajevima potpuno pogrešne. Evo nekoliko stvari koje vjerovatno niste znali o Sunčevom sistemu.

10) Pluton je otkriven slučajno

Kako se stvari u prostoru kreću, na njihove putanje može uticati gravitacija drugih objekata, neznatno ih mijenjajući u vremenu. Nakon što je Uran „otkriven“ 1781. godine, astronomi su primjetili malo i neočekivano odstupanje Urana od njegove predviđene putanje. Započeta je potraga za objektom koji je na većoj udaljenosti od Sunca od Urana, što je u 1846. dovelo do otkrića Neptuna od strane Njemačkog astronoma Johan Galea (Johann Galle), sve to uz pomoć osmatranja zasnovanih na matematičkim predviđanjima.

Kako god, astronomi su pretpostavljali da Neptun ne može biti jedini uzročnik Uranovih devijacija od predviđene putanje. Preradili su prvobitne proračune i nanovo započeli potragu, što je u 1930. rezultiralo pronalaskom Plutona od strane Američkog astronoma Klajd Tombauga (Clyde Tombaugh), sve to na osnovu programa osmišljenog od strane čovjeka pod imenom Parcival Lovel (Parcival Lowell), čovjeka koji je po mnogima i najzaslužniji za njegovo otkriće, te se u narednih 76 godina Pluton smatrao devetom planetom Sunčevog sistema.

Međutim, nakon određenog vremena astronomi otkrivaju kako su navodni poremećaji, koji bi trebali biti uzrok Uranovih devijacija od putanje, izmišljeni. Novi proračuni su pokazali kako nije uopšte bilo potrebe tragati za dodatnim gravitacijskim uticajima, te je Pluton pronađen pukom srećom.

9 ) Većina meteorita su kamen

Posjeta mnogim naučnim muzejima sa eksponatima meteorita vam može dati dojam kako su skoro sve zvijezde koje padnu na zemlju velike gromade čistog željeza. Istina je da željezni meteoriti (koji obično u sebi sadrže i nešto nikla) predstavljaju samo 5 % od ukupnog broja koji stignu na zemlju. Otprilike 95 % meteorita je kamenog sastava, te na mnogo načina slične kamenju sa Zemlje (sa nekoliko frekventnih i bitnih razlika). Željezni meteoriti se mnogo češće izlažu zato što ih je lakše raspoznati od običnog kamena.

8 ) Saturn nije jedina planeta sa prstenovima

Iako su Saturnovi prstenovi najljepši i najlakši za posmatrati, Jupiter, Uran i Neptun također imaju prstenove. Dok su Saturnovi svijetli prstenovi vjerovatno sačinjeni od ledenih čestica, Jupiterovi prstenovi su sačinjeni od čestica prašine, te su jako tamni i teški za osmatranje. Mogu sadržavati malene fragmente raspršenih meteora i asteroida, i možda čestice izbačene od strane vulkana na mjesecu Io.

Sistem Uranovih prstenova se da malo lakše raspoznati od Jupiterovih, ali je još uvijek jako blijed, te vjerovatno predstavlja rezultat sudara između malih mjeseca. Prstenovi Neptuna su slični Jupiterovim. Ovi nejasni prstenovi se ne mogu vidjeti sa malih teleskopa na Zemlji. Saturn još uvijek nosi naziv „Gospodar prstenova“, ali ipak nije jedini nosač prstena.

7) Saturn bi, u neku ruku, trebao plutati

Postoji jedna česta i prekomjerno korištena izreka da bi Saturn, u stvari, bio u stanju plutati na okeanu. Ova poslovica se koristi kao ilustracija činjenice da Saturn posjeduje gustoću u iznosu od 0.69, što predstavlja samo 70 % posto gustine vode, poput gustoće breze ili drva trešnje. Prema tome, ukoliko bi pronašli dovoljno velik okean, sa ravnomjernim gravitacijskim poljem ispod, Saturn bi trebao plutati na njemu poput nekakve velike drvene lopte.

Ali, da li bi stvarno? Istina, vanjski slojevi Saturna stvarno imaju gustoću mnogo manju od vode. Međutim, teorijski modeli nagovještavaju gustoću jednaku vodi već na pola puta ka centru ove planete, te drastično povećanje gustine daljnjim približavanjem ka centru, koja bi u samom središtu trebala biti približno 13 puta veća od one koju ima voda. Tako da Saturn  ipak ne bi plutao po svojoj velikoj kadi. Plutali bi isključivo vanjski slojevi, dok bi unutrašnji dijelovi potonuli poput kamena.

6) Jedini objekt sa atmosferom poput Zemljine je Titan

Suprotno od javnog mijenja, postoji tijelo u Sunčevom sistemu sa atmosferom koja stvarno sliči Zemljinoj. To je Saturnov mjesec Titan. Veći od našeg mjeseca i skoro jednake veličine kao Merkur, Titan posjeduje atmosferu koja je za otprilike 20% masivnija od Zemljine. Za razliku od atmosfera na Veneri i Marsu, koje su mnogo gušće i rijeđe, respektivno, od Zemljine i sačinjene od ugljičnog dioksida, atmosfera na Titanu se sastoji većim dijelom od Azota. 78 % volumena Zemljine atmosfere je sačinjeno od Azota. Ove sličnosti, pogotovo prisustvo metana i organskih molekula, navele su mnoge da na Titan gledaju kao neku vrstu analogije sa mladom Zemljom, ili da postoji određena vrsta biološke aktivnosti na njemu. Iz tog razloga Titan predstavlja jedno od najboljih mjesta Sunčevog sistema u potrazi za izvanzemaljskim oblikom života.

5) Venerini oblaci su sumporna kiselina

Prije samo 50 godina se jako malo znalo o Veneri. Znalo se da je bliža Suncu od Zemlje, pa je vjerovatno iz tog razloga toplija, što se potvrdilo tek kasnih 60-tih nakon što su Sovjetske sonde uspjele analizirati Venerinu atmosferu.

Otkrilo se nekoliko potresnih stvari. Ne samo da je Venera toplija od Zemlje – mnogo toplija – njena atmosfera je mnogo gušća. Ustvari, atmosferski pritisak na površini Venere je 100 puta veći od pritiska na Zemlji. Svemirska vozila – i nezaštićeni ljudi – bi jako brzo bila onesposobljena i zgnječena. Gušenje bi uslijedilo zbog nedostatka kisika u atmosferi, te brzo pečenje na nekih 480 °C. Izgleda da Venera nije gostoljubivo mjesto.

Ali, kao da visoke temperature, pritisci i nedostatak oksigena nisu dovoljni, Venera ima još jedno dodatno oružja protiv nepoželjnih oblika života –  sumpornu kiselinu. Čini se da se čestice koje sačinjavaju bijele oblake što okružuju Veneru sastoje od sumpor dioksida i kapi sumporne kiseline.

4) Sunčev sistem je „izgubio“, minimalno, dvije planete

Pluton se prvobitno smatrao planetom, ali se zbog njegove male veličine (mnogo manji od našeg Mjeseca) taj status smanjio na status „patuljak“ planete. Vulkan, za kojeg se nekad mislilo da kruži oko Sunca čak bliže i od samog Merkura, jednostavno ne postoji. Jednako fiktivan kao dom gosp. Spock-a iz „Zvjezdanih Staza“, Vulkan bi bio jako vreo i pokriven pustinjama. Međutim, sva naklapanja su uzaludna pošto njega jednostavno nema. Njegovo postojanje se predložilo prije nekih 150 godina da bi se objasnile određeno osobenosti u Merkurovoj orbiti. Poduprta navodnim opservacijama, ideja je postala popularna na neko vrijeme. Kako god, novija i profinjenija posmatranja su u potpunosti opovrgla mogućnost Vulkanovog postojanja.

Dodatno, novije studije predlažu da je peta velika planeta – nalik Jupiteru – nekad kružila oko sunca, ali je prije dugo vremena otpuštena iz Solarnog sistema uslijed gravitacijskih interakcija s drugim planetama.

3) Najbliže mjesto paklu bi mogao biti Jupiter

Mnogo ljudi je ubjeđenja da se pakao nalazi u centru Zemlje, i nedvojbeno je vruće u centru. Međutim, bliža aproksimacija paklu bi se mogla nalaziti u orbiti oko Jupitera, na površini mjeseca Io.

Ovaj Jupiterov satelit se nalazi pod konstantnim naprezanjem i pritiskom, te se njegov oblik stalno zateže uslijed ogromne jačine Jupiterove gravitacije. Kao posljedica toga, unutrašnjost ovog mjeseca se grije i stvara velike količine magme, koja se erupcijama nađe na površinama putem Vulkana i pukotina.

Io je tijelo sa najvećom količinom vulkanske aktivnosti u Sunčevom sistemu. Njegova površina je pokrivena svijetlo obojenom, sumpornom lavom. Pored svega toga, Io se je izložen smrtonosnoj Jupiterovoj radijaciji.

2) Sunce ne gori

Čak i u ovom vremenu i dobu ljudi još uvijek misle da Sunce gori. Neki su pak svjesni kako to nije slučaj, ali ne znaju šta se onda tačno događa.

Sunce ne gori. Proces gorenja, sagorijevanja, je hemijska reakcija koja uključuje elektrone u orbiti oko jezgre atoma kao što vodik i kisik.

Gorenje, ustvari, nije jako efikasan proces. Fizičari su proračunali da bi Sunce, ukoliko bi se sastojalo od zapaljivih materijala, tipa ugljika ili drveta, gorilo samo nekoliko hiljada godina, što je manji vremenski period od vremena znane ljudske civilizacije.

Pošto znamo da Sunce postoji mnogo, mnogo duže od toga, taj proces ne može biti proces sagorijevanja. Prema tome, Sunce ne gori. Ono proizvodi toplotu, svjetlost i energiju putem efikasnijeg procesa pod imenom „nuklearna fuzija“. Tokom nuklearne fuzije, sama srž atoma se pretvara iz jednog elementa u drugi, što proizvodi ogromne količine toplote. Na ovaj način Sunce uspijeva sijati bez „gorenja“ već milijardama godina.

1) Postoji vjerovatnoća da pijemo komete

Komete su relativno rijetke ovih dana. Posmatranje velike, svijetle komete se dešava samo jednom u životu mnogih ljudi. Ali davno prije –  davno, davno prije – komete su bile mnogo češća pojava nego danas. Redovno su padale na Zemlju, mnogo prije ljudi i možda prije bilo kakvog oblika života na planeti.

Astronomi su otkrili da su komete većim dijelom sastavljene od leda – vodenoga leda. Jedna od popularnijih teorija je ta da je jedna takva kometa pala na Zemlju i da su se otapanjem njenog leda stvorili Zemljini okeani. Iako postoje i druge mogućnosti i nekoliko pitanja na koje još nema odgovora, ideja da su naši okeani ustvari otopljene komete je vjerovatno najbolja. Prema tome, slobodno popijte jednu čašu komete.

reference: www.earthsky.org

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *